*Prièa Allie*

Svakog dana sjedio je kraj mene, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Ponekad mi se znalo uèiniti da ga znam od prije i njegov dodir je bio poznat. Ali uvijek bi se ono poznato povuklo u tamu i ostalo je samo ono novo i nepoznato. Svejedno. Osjeæala sam da mi se sviða. Osjeæala sam neku toplinu u njegovim oèima i u naèinu na koji me gledao. Osjeæala sam dom u njegovom dlanu kad bi me primio. U svom tom mraku, on mi je bio svijetlo.

*Prièa Robert*

Rekli su mi da ne forsiram. Rekli su mi da æe jednom doæi k sebi i da æe se svega sjetiti. A ja sam, eto, nestrpljiv. I bio sam s njom svakodnevno. Držao ju za ruku i gledao joj u oèi. Duboko. I ponekad vidio onu moju staru Allie. Onu s kojom sam dijelio sve. Ali ta je redovno bježala natrag u rupu negdje daleko od mene.

Sjedila je na krevetu. Kad je èula da sam ušao, veselo je mahnula i nasmijala se.
"Robert. Nije te dugo bilo."
"Ali tu sam, zar ne? Uvijek sam tu."
"Jesi". Rekla je i zagrlila me. I to mi je bilo èudno. Nikad prije nije bila tako izravna. Uvijek je bila plaha i pomalo suzdržana. Osim ako.. Ali ne. Iskljuèio sam svaku moguænost nadanja jer je sve boljelo.
"Da". Allie se veselo smiješila i uz sav trud nisam mogao shvatiti što pokušava reæi. Zatim mi se približila i poljubila me. Poljubila me onako kako smo se znali ljubiti na kiši. Kao da svijet ne postoji. Primio sam joj ruku, a ona ju nije izmaknula. Stisnula ju je i primaknula se bliže. Mogao sam osjetiti puls i miris njene kose. Mirisala je na more.

*Prièa Allie*

Zatim sam se odmaknula. Gledao me u oèi i pokušao shvatiti. Znala sam da ne shvaæa. Da je zaboravio. Ali ja nisam.
"Ne shvaæaš, jel da?"
"Hmm. Ne. Moram priznat, ne shvaæam."
"I mislila sam. Sjeæaš li se onog dana kada me udario auto?"
Shvatio je da igram igru i nije imao izbora. Morao je igrati.
"Da. Sjeæam se."
"Što je bilo? Isprièaj mi."

*Prièa Robert*

"Kako zna za to? Nikad joj nisam rekao ništa. Nitko joj ništa nije rekao za auto, Kako zna* Nije moguæe.. Nije. Ili?"
Moja jedna briga pretvorila se u njih tisuæu. Pitanja su me pikala i jedini naèin da naðem odgovore je da igram po njenim pravilima.
"Dakle.. Te veèeri si me napala. I nismo zaspali" Oboje smo se nasmiješili prisjetivši se te noæi.
"Ujutro smo otišli van. U onaj naš parkiæ. Bilo je hladno i izgledalo je kao da æe kišiti. Hodali smo. Zatim sam stao i primio te za ruku. Rekao sam ti da te volim."
"I ja sam tebi rekla isto" Uskoèila je, postajuæi nestrpljiva.
"Pitao sam te..." Od šoka sam zanijemio. Više ništa nisam mogao reæi kada je ona poèela nasmiješeno kimati glavom. Gore dolje.
Skoèila mi je u zagrljaj, a ja sam zavrištao od sreæe. Poèeo sam ju vrtiti po sobi i ona se smijala i ja sam se smijao. Pali smo na krevet i poljubio sam ju kao nikad prije. Kada smo oboje ostali bez zraka, odmaknuli smo se i smijali.

Nakon toliko vremena, kad je ona bila polu-mrtva i kad sam ja bio polu-mrtav, sad smo oboje bili živi i sretni. I zaruèeni.

Edit: Obeæajem, obeæajem, obeæajem. Trudit æu se èešæe pisati poglavlja. :)
Zanima me nešto. Sviða li vam se izmjenjivanje likova u pripovijedanju ili je stari naèin bolji? Mišljenja izrecite u komentarima. Voli vas vaša spisateljica :D