"M.. Molim?" rekao je onim preslatkim zbunjenim glasiæem.
"Ostajem! Rob, ja ostajem!" zakreštala sam u slušalicu puna blažene sreæe i ispunjavajuæe i neizmjerno intenzivne ljubavi.

Slijedeæih mjeseci, naše obitelji provodile su svaki vikend zajedno. Njegova i moja mama postale su dobre prijateljice. Bilo mi je tako drago što je sve ipak ispalo lijepo. Kao da su svi ružni trenuci služili da bi sada znali cijeniti ovo što imamo. I mami je bilo lakše; sada kada je znala da ostajem u dobrim rukama- i da sam sretna. Nikad me nije vidjela tako sretnu.
Zatim je mama otišla. U Dublin.
Znate onaj osjeæaj, kada vam se èini da ste naglo odrasli? Kao da ste sada zrela i odgovorna osoba, a da ste još minutu prije bili dijete?
Eto. Tako sam se ja osjeæala dok sam gledala kako mama ulazi u avion. Kako polijeæe. Tako sam se osjeæala kada se avion više nije mogao vidjeti.
Robert me primio za ruku, šapnuo mi nešto, nježno pojubio obraz i otišao. Bila sam mu zahvalna na tih par minuta samoæe koje mi je pružio.
Sjela sam na stolicu u polupraznoj èekaonici i razmišljala. Oèi su mi bile pune suza. Nisam plakala zbog loše odluke; znala sam da æe mi ovdje biti bolje nego igdje drugdje. Plakala sam jer sam voljela mamu. I jer sam znala da æe mi neostajati. I zato što nisam imala nikakve ideje što me èeka. Samo sam s mamom znala živjeti, samo sam s njom dijelila stan. A sada sam kretala u nepoznato. Tko ne bi zaplakao?
"Saberi se". Zapovijedila sam si. "Ja to mogu. Bit æe mi lijepo." zadovoljno sam zakljuèila i ustala. Roberta sam ubrzo našla i krenuli smo. U moj novi dom.

Sjeæala sam se prošlog puta kad sam bila u njegovoj sobi. Ovaj... našoj sobi. Sada sam ju bolje promotrila.
Zidovi su bili zeleni, a preko puta vrata jedan veliki prozor. Voljela sam imati prozor u sobi. Voljela sam buditi se uz zrake sunca.
Robert je skinuo postere. Na sredini sobe bio je jedan veliki mekani tepih. Ormari su bili dovoljno veliki za mene i Roberta. Soba, koja kao da je bila stvorena za dijeljenje, šarenim bojama izrazila mi je dobrodošlicu.
"Jedan krevet?" Zbunio me nedostatak madraca u sobi. "Zar æemo i krevet dijeliti?"
Ne. Nije mi bilo žao. Naprotiv. Bila sam sretna. Sretna i zbunjena svojim novim životom.

***

Uživala sam u tišini.
Nije mi smetalo što više nisam mogla zaspati uz rijeèi najdražih pjesma, kao što sam inaèe zaspivala. Tišina mi je godila. Dopuštala mi je da razmišljam. Na miru.

Robert se okrenuo na drugi bok i glasno uzdahnuo. Mislila sam da se probudio. Nije.

Volim ga. Ni jedna stanica u mom tijelu ne sumnja u osjeæaje koje gajim prema njemu.
Znam da nam je suðeno da ostanemo zajedno. Zauvijek.
I znala sam da on voli mene. Vidjelo nam se u oèima.
Približila sam mu se i blago ga poljubila.

NIje se probudio.