*Prièu od sada prièa Robert*

Ležala je polumrtvo na cesti. Trèao sam prema njoj, ali kao da me neka sila vukla natrag. Umjesto vjetra u leða, dobio sam vjetar u prsa. Kada sam joj se napokon približio, zatekao sam nekog klinca kako plaèe nad njom.
Ne. Nisam se htio zamarati pitanjima tko je on, ili što hoæe.
Primio sam hladno, blijedo lice moje voljene. Njene smeðe oèi bila su savršeno skrivene iz kapaka. Izgledala je kao da spava. Kao da æe se probuditi, nasmijati se mojoj brizi i poljubiti me.
U daljini se èula hitna. U blizini žamori ljudi. U mom srcu, nije se èulo ništa.

* * *

Hodao sam tmurnim hodnicima ovdašnje bolnice. Svi su bili isti- s jednakim blijedozelenim zidovima, s identiènim sterilnim linoleumom.
Allie je ležala u krevetu. Ruke su joj položili uz tijelo. Iz nje su virile žice- milioni žica prikljuèenih na aparate.
Samo su se aparati glasali u sobi.
Bila je u komi. Bio sam i ja.
Sjeo sam kraj nje, na krevet, i gladio joj ruku. Znao sam da ne osjeæa, ali nešto neobjašnjivo govorilo mi je da svejedno ne odustajem. Poljubio sam joj obraz. Prièao koliko mi fali, koliko ju trebam.
Nervoznim stopama približavala se njena majka.
Vidjevši kæer, onako mrtvu i nepomièno, briznula je u plaè. Ne pokušavajuæi sakrivati svoju tugu, pridružio sam se suzama.
Pred oèima mi se vrtila scena prosidbe. Zašto je onako reagirala? Zar me... ne voli?
Od umora sam malaksao i zaspao.

Probudio sam se u našoj sobi. U našem krevetu. Probudio sam se sam.
Htio sam vrištati. Od boli koja mi je razarala srce, od samoæe koja me gušila, od tuge koja me uništavala. Ali sam ipak, najviše od svega, htio da je tu. Da nosi prsten kojim obeæava da si pristajemo dok nas smrt ne rastavi.
Smrt.
Sakrio sam lice meðu dlanove i još jednom zaplakao...