Zadovoljno smo se smješkali jedan drugom, kad su se probudili njegovi roditelji. Osjetili su nešto neobièno u našoj sreæi, ali su, pogrešno to pripisavši hormonima, nastavili mazati maslac na kruh. Završivši doruèak, vratili smo se u svoju sobu.
"I, kako je moja princeza danas?" Pitao me šapèuæi. Ležali smo na krevetu, uživali u toplini sunca i jedno u drugom. Tiho me gladio po kosi. Igrala sam se sa svojom narukvicom, povremeno ju bacavši iz jedne ruke u drugu. Bio je to poseban trenutak. Trenutak u kojem je tišina govorila više od rijeèi.
* * *
"Khm" Tiho se nakašljao tijekom naše, veæ pomalo rutinske, šetnje parkom. Okrenula sam se prema njemu i na licu mu vidjela nekakvu èudnu mješavinu straha i nestrpljenja.
"Robert?" Željela sam nekako izvuæi iz njega to što ga je gušilo. Nisam ni trebala. Ionako bi rekao.
"Gle, ja te volim. I ti to znaš. I.. stvarno ne znam što da ti kažem, ni kako...Ne mogu bez tebe. Ne znam kako sam do sad izdržao, ali bez tebe, moj život nema smisla. Nema mene, bez tebe."
"I ja tebe volim, Robert, znaš to" Rekla sam mu, pomalo razdragana nenadanim izljevom ljubavi. Nisam ni shvatila da sam ga prekinula u neèemu.
"Allie" rekao mi je, s nekakvom, još neviðenom dubinom u tim zeleno-plavim oèima. "Hoæeš li se udati za mene?"
Pogodilo me. Nisam znala što reæi. Bila sam šokirana i to se vidjelo na mome licu. Pokušala sam sakriti taj izraz nekakvim osmjehom, ali je ispao tako kisel da je Robert pomislio da se gušim.
Gušim. Ta je rijeè približno dobro oznaèavala moju reakciju na njegove rijeèi. Brak? Nismo li premladi? "Oh, Bože, gdje li to moj život ide?" pomislila sam, potpuno uznemirena i neuraèunljiva.
"Allie? Jesi dobro?" Zabrinut je pitao Robert.
"Ne, ovaj.. da. Ne znam. Moram..." I otrèala sam. Ne znam ni zašto ni kamo. Živim s njim, kud bih onda mogla pobjeæi? Nije mi bilo važno. Nisam htjela razmišljati. Ukljuèila sam iPod, iskljuèila mozak i potrèala. Preko parka, livade, cesta. Bilo gdje. Što sam duže trèala, bila sam smirenija.
Nakon nebrojivo mnogo vremena, sjela sam na klupu. I razmislila. U glavi prevrtila dogaðaj. Odvagnula "zašto" i "zato", odvagnula "ne" i "da" i shvatila da mi je reakcija bila potpuno nepotrebna. Volim ga i sigurna sam da želim provesti ostatak života s njim. Ništa drugo nije bilo bitno.
Puno smirenija i sretnija, krenula sam kuæi. Reæi Robertu da ne znam što je ono bilo, i da se, naravno, želim udati za njega. Da ga volim.
Veæ sam pomalo zaboravila da sam prelazila cestu, kada se iza mene èuo glasno skvièanje guma po cesti. Nisam se okrenula, misleæi da je taj auto daleko, i da nitko nije ozljeðen.
Zatim sam osjetila hladan i tvrd udarac na lijevoj strani tijela. Sve se zabijelilo, jaka svijetlost mi je štetila oèima, a od neopisive boli klonula sam u nesvijest.
"Odmaknite se! Dajte mjesta!!" Bilo je to zadnje što sam èula. Glas nisam prepoznala, ali, uostalom, bila sam toliko ošamuæena da nisam znala tko sam. Tople ruke primile su mi lice, a na usnama sam osjetila male slane kapljice. Netko je plakao.
Tko?