Vrijeme. Žica koja æe sve složit na svoje mjesto je vrijeme.
Nisam vidjela smisao u svim brigama koje su mi šetale snovima i oduzimale miran san. Jer, bez obzira na njih, sunce æe svako jutro izaæi. Svako jutro æe se roditi dan i svako veèe æe on umrijeti. I tako u krug. Moje brige neæe omesti tu tako dobro uvježbanu predstavu. Moja savršena žica je vrijeme.

"Volim te". Prišaptao mi je nježno.
"Volim i ja tebe. Falio si mi. Trebao si mi."
"I ti meni. Imam ideju. Hoæemo li danas u onaj park? Tamo gdje smo se prvi put sreli." Oèi su mu zatreptale pri pomisli na park i naš prvi susret. I moje oèi veselo su kliktale. Primili smo se za ruke i krenuli prema odredištu iz snova.

Trava u parku je bila zelenija nego inaèe, a sunce je je bilo svijetlije i toplije. Ili je to bilo moje srce? Pjevalo je veselu melodiju ljubavi. Uèinilo mi se da ju je i Robert mogao èuti jer se odjednom nasmiješio i primaknuo me bliže sebi. Primio je moje lice u svoje èvrste ruke nježno kao da drži najnježniju porculansku lutkicu. Njegov poljubac bio je blag, ali odisao je vatrenom strašæu i ljubavi. Kad se odmaknuo, prasnula sam u smijeh. On me samo èudno gledao, a zatim se pridružio mom bezrazložnom napadaju. I sjedili smo tamo na travi kao dva luðaka smijuæi se svaèemu i nièemu. Dva luðaka koji uživaju jedno u drugom i koji svoj život mjere po ljepoti života onoga drugoga. Nije li to èarolija ljubavi? Nije li ljubav jedina prava èarolija; koja dopušta da uživamo u situaciji bez razmišljanja što æe biti poslije; bez štetnih posljedica kada ta situacija proðe?
Neoèekivani poljubac koji je prekinuo moje smijanje odgovorio mi je na to pitanje:

Da. Ljubav je jedini alkohol od kojeg nismo pijani; jedina droga koja nas neæe uništiti; jedina èarolija u koju mogu vjerovati. Ako se u išta, zapravo, može vjerovati?