Sjedili smo kraj jezera i prièali. Govorio mi je o svom životu, razmišljanjima i stavovima. Na neke izjave slatko sam se nasmijala, dok je kroz druge odisala teška tuga koju je on tada osjeæao. Bila sam sretna, znajuæi da mi vjeruje. Najednom se nebo naoblaèilo i u grmlju je nešto zašuškalo. Oboje smo utihnuli od straha i nervoze. Odjednom je iz grma iskoèio èovjek u crnom i energièno potrèao prema nama. Robert je brzo skoèio na noge, uhvatio me za lakat i zajedno smo pobjegli. Trèali smo preko polja sve dok nismo naišli na ogradu. Okrenuli smo se i tražili drugi put, ali on nam je veæ bio preblizu. Èvrsto smo zatvorili oèi...

Nježno tapkanje na prozoru trgnulo me iz sna. Ošamuæena od predugog spavanja, teturala sam po sobi dok napokon nisam pronašla kupaonu. Oprala sam zube, umila se i poèešljala. Kiša je neumoljivo padala bez ikakvog naznaka da æe ikada prestati. Obukla sam plavu majicu s dugim rukavima i traperice i uputila se u dnevnu sobu. Mama je veæ bila na poslu. Brzo sam pojela par keksiæa i popila èašu miljeka, obukla jaknu i starke i izašla iz stana. Bila sam umorna. Nisam se dobro naspavala. Možda umor nije imao nikakve veze s lošim spavanjem? Možda je to èisto bila posljedica prvog dana škole i psihièke nepripremljenosti. Dva tjedna praznika prebrzo je prošlo. Možda je razlog lošeg raspoloženja bila èinjenica da više neæu moæi cijeli dan provesti s Robertom, i da neæu moæi samo o njemu razmišljati kada nismo zajedno. Hmm, da. To je najviše boljelo.

Tiho sam sjedila u klupi i ignorirala svijet. Nesvjesno sam crtkarala po bilježnici. Uskoro je zazvonilo,a ja sam shvatila da sam cijeli list ispunila srcima. Nasmijala sam se sama sebi i krenula na drugi sat.

Vani se spuštao mrak, a ja sam promrzla sjedila na klupici. Obasjavala me blijeda svjetlost uliène lampe. Izdaleka sam uskoro mogla vidjeti njegov obris. Pomisila sam da je lud. Nije li prehladno za sjedenje na klupici? Prvo imalo smisleno objašnjenje koje se stvorilo u mojoj glavi bilo je da me voli, i da mu nije bitno koliko je vani hladno. Mogla sam to razumjeti. Da potisnem osjeæaj razuma, i ja bi se tako osjeæala.
Kad se napokon približio, ustala sam i zagrlila ga. Zagrljaj se uskoro pretvorio u blag poljubac. Sjeli smo natrag na klupicu kad mi je prišao bliže i prišapnuo mi na uho. "Hladno je. Možemo kod mene doma. Staraca mi nema, pa te nitko neæe gnjaviti. Hajde, bit æe nam toplije nego ovdje". Sve to imalo mi je smisla i zato smo se polako digli s klupice i krenuli prema njegovoj kuæi.

Bila je to lijepa kuæa. Nije se pretjerano razlikovala od ostalih u nizu, ali opet, bila je jedinstvena. Zraèila je nekom toplinom i vjerojatno je bila veoma ugodna. Tek kad sam stupila u njegovu dnevnu sobu shvatila sam da se nalazim u kuæi svoga deèka dok mu nema nikog doma, i poèela sam osjeæati blagu nervozu. On se ponašao potpuno normalno dok mi je pokazivao svoj mali dvorac. Posljednje mi je pokazao svoju sobu. Dok sam se okretala oko svoje osi gledajuæi u njegove postere i djelomièno neurednu sobu (što je bilo u redu, jer ni moja nije bila uredna), on je zatvorio vrata. Sjeli smo na krevet i ljubili se. Njegovi su poljupci zatim postali energièniji, i ruke su mu klizile svuda po meni. Napokon sam shvatila što pokušava.