Bip-bip-bip.
Nisam to više mogao podnjeti. Prokleti bipovi proparali su mi mozak.
"Odite kvragu" promrmljao sam tiho.
Još sam joj se jednom približio, blago primio za ruku i poljubio. Zatim sam otrèao iz sobe. Otišao od nje kao kukavica, jer više nisam imao snage gledati ju nemoænu. je Njena slabost bila moja slabost.
U bolnièkoj kantini, sreo sam njenu mamu. Bila je blijeda i neispavana. Izgledala je za nijansu bolje od svoje kæeri. Samo za nijansu.
Blagim pokretom ruke pozvala me k sebi. Ionako nisam znao što bih sam sa sobom, pa sam sjeo. Stolica je zaškripala.
"Kako je?" Njena majka pitala je iscrpljeno, znajuæi da se u posljednjih tjedan dana nijednom odgovor nije promijenio.
"Isto. Prokleti bipovi..." Bijesno sam se nasmijao.
U kantinu je ušla grupa glasnih muškaraca. Èuo sam da im je prijatelj slomio nogu tijekom utakmice.
"Oh, velikog li problema" pomislih u sebi, ali nisam rekao ništa.
Grupa je nastavila gromoglasno razgovarati, ponekad se dovikujuæi s jednog kraja kanetine na drugi.
Zatim su, pojevši svoje ogromne obroke, napustili kantinu.
Iza njih je došao jedan drugi muškarac, prijateljski se smijuæi, kao da je htio pokazati da nije jedan od njih.
Okrenuo sam glavu prema Allienoj majci. Ali, nje nije bilo.
Odluèio sam prošetati po parku, nadisati se zraka i skupiti snage za povratak.

Njeno se stanje nije promijenilo. Umoran od razoèarenja, približio sam se prozoru i otvorio ga.
Pogledao dolje.
I više nisam shvaæao što radim, ni kako sam se našao na prozoru. Sve se dogaðalo brzo i nisam siguran jesam li išta u tih par minuta odluèio. U jedno sam bio siguran; imam krila.
Bacio sam još jedan, posljednji pogled na ljubav svog života.
Znate kako um ponekad igra trikove? Kako vidite ono èega tamo nema, ili obrnuto. Bio sam uvjeren da mi se to sad dogaða.
Pomakla je ruku.
Skoèio sam s prozora, a tlo se zatreslo. Prišao sam njenom krevetu i primio je za ruku.
Istina, micala se.
"Allie? Allie, ljubavi, èuješ li me?"
Otvorila je oèi.