Veæ je prošlo nekoliko tjedana od kada sam prespavala kod Roberta.
U razdoblju izmeðu tada i sada bili smo stalno zajedno. Ili bar veæinu vremena. Ali, nešto se u meni promijenilo. Znate onaj osjeæaj zaljubljenosti i apsolutne zaluðenosti drugom osobom? I kada taj osjeæaj proðe; kada se val strastvenih osjeæaja povuèe, ostaje ljubav. Je li ona uvijek dovoljna?

Šetali smo po parku držeæi se za ruke. U grlu sam imala veliku knedlu i bojala sam se reèenice koju sam trebala izgovoriti. Ništa nije moglo opisati nelagodu koja mi se stvarala negdje u trbuhu: ni staklene oèi spremne lijevati suze; ni èvrsto stisnute šake; ni njegov brižni pogled pun ljubavi.
Odluka je pala: ja sam ju samo prenosila.
"Ja... ovaj..."-glas mi je pucao, a suze su polako tekle niz lice- " Ja se selim. Mama je našla novi posao u Irskoj i moram otiæi...". Tresla sam se od tuge i vidjela sam da je i on tužan. Nježno je prelazio rukama preko mojih leða i dugo smo stajali u tišini.
"Nemoj."- tiho je zastenjao. Kroz njegov tihi jecaj èulo se da i sam ne vjeruje u ono što je rekao. Bez rijeèi, oboje smo shvatili da je gotovo. Da možda i nikad nije trebalo zapoèeti.
U meni je nešto puklo. Tiho, bez ikakvog zvuka. Kao da je netko ugasio svijeæu, ugasila se i bol. Ugasilo se sve što sam ikada osjeæala. Tamo u parku, u tami, na hladnoæi, ja sam umrla.
Ne sjeæam se kako sam stigla kuæi. Ne sjeæam se kako sam legla u krevet, ni tko mi je skinuo onu prljavu i mokru odjeæu i obukao piðamu. Piðama je trebala biti topla. Ali, meni je bilo hladno.
Poljubac moje majke trebao je utješiti, ali nije. Nisam osjeæala ništa. Kao da sam prazan papir, po kojem djeca šaraju raznim bojama, ali kada djeca odu, boje izblijede i nestanu. I papir je opet prazan.
Iduæe dane provela sam u tišini. Pretvorila sam se u utvaru i iako me bilo, nisam postojala. Lebdjela sam zrakom, prozirna i nevidljiva. Ni Robertu nije bilo bolje. Zajedno smo umirali, jedno zbog drugog; jedno za drugo.

Dani su prolazili, neprimjetno i tiho. Došao je i moj 18. roðendan. I tijekom dana, u mojoj glavi, izmuèenoj bolima i tugama koje su se kroz nju provlaèile, zasjala je ideja.
"Mama, ja sam sada punoljetna". Prvi put sam joj se obratila proširenom reèenicom nakon toliko dana šutnje.
Kimnula je u znak razumijevanja. Ali, nije razumjela što sam htjela reæi.
"Mama," -nastavila sam- "vidiš da ne mogu živjeti bez Roberta. A ni on ne može bez mene."
"Da, vidim to."- potvrdila je, i dalje ne znajuæi na što ciljam.
"Ne idem s tobom u Irsku. Ostajem ovdje."- rekla sam odluèno, iako me boljelo. Nisam htjela ostaviti mamu. Ali, ne mogu bez Roberta. Vjerojatno sam trebala pretpostaviti da ništa nije lagano...

Dugo sam razgovarale, a onda sam nazvala Roberta.
"Imaš jednu sobu viška?"- rekla sam i zahihotala se, nakon toliko dana šutnje.